U vrijeme kada sam još bila naivan student psihologije dobila sam priliku raditi na projektu gdje je moj zadatak bio pronaći određene članke u crnoj kronici i proučiti način na koji su novine izvještavale o događaju. U tih nekoliko tjedana prošla sam osjećaje ljutnje, tuge, tjeskobe, spavala manje, jela više. Trebalo mi je nekoliko godina da otvorim novine ili internetske portale s vijestima. Danas ih otvorim rijetko. Izbjegavam crnu kroniku. Ono što sada znam je da do sekundarne traumatizacije može doći i preko medija pa sam odlučila zbog vlastitog zdravlja neke stvari ne znati.
Traumatskim događajima najčešće zovemo one koji se dogode iznenada i neočekivano, a izazivaju visoke razine uznemirenosti. Sekundarna je traumatizacija stresna reakcija osobe koja nije direktno sudjelovala, ali je svjedočila ili slušala o traumatskom događaju. Veoma je česta kod osoba koje su bliske sa sudionicima traume ili im pružaju pomoć nakon događaja, a simptomi su najčešće osjećaji tuge, ljutnje i zabrinutosti, osjećaj umora, teškoće spavanja i promjene u ponašanju.
Pfefferbaum i sur. (2015) pronašli su kako i medijsko prenošenje traumatskih događaja može dovesti do povećanih razina zabrinutosti i stresa kod djece. Posebno ranjiva skupina su oni koji su prije događaja pokazivali emocionalne teškoće ili osjetljivost. Također, rezultati ukazuju na to da su više negativnih posljedica imala djeca čiji su roditelja nakon traumatskog događaja ograničili djetetovu slobodu i oni koji nisu bili dostupni za razgovor o događaju.
Danas je teže nego ikada djecu izolirati od informacija koje ih uznemiruju te je upravo zato potrebno više razgovarati s njima i pružiti im podršku. Odrasli se povremeno brinu da će poticanjem razgovora još više uznemiriti dijete ili ga dodatno prestrašiti, no to nije točno. Ako dijete nije uznemireno onime što je čulo ili vidjelo, tada ga razgovor o tome sigurno neće dodatno pogoditi. U slučaju da su informacije o događaju utjecale na dijete, tada je tek važno da razgovaramo i saznamo kako se osjeća. Pričanje o događaju može umanjiti neugodne osjećaje te im pružiti osjećaj sigurnosti. Također, to je prilika da im još jednom pošaljemo poruku kako nisu sami te kako svojim ponašanjem trebaju zaštiti sebe i druge.
U prilogu se nalazi kratki letak s osnovnim informacijama koji Vam može olakšati da pričate s djetetom o traumama koje se događaju drugima, ali pogađaju sve nas.
Za dodatne informacije slobodno se javite porukom na Instagramu ili na mail.
Od izvora korišteno je:
Ehmke, R., & Howard, J., PhD. (2023). How to Talk to Kids About School Shootings. Child Mind Institute. https://childmind.org/article/anxiety-school-shooting/
Pfefferbaum, B., Jacobs, A. K., Houston, J. B., i Griffin, N. (2015). Children’s Disaster Reactions: the Influence of Family and Social Factors. Current Psychiatry Reports, 17(7).
Comments